PROLJEĆE DUŠE

 Dolazi najljepše godišnje doba. Barem meni. Tad je moja Nova godina. Ne slavim je 21. marta, niti je slavim bučno i u društvu. Provodim je sama sa sobom, kad mi se sama javi mirisom u zraku koji mi donosi povjetarac. Osjetim je i povučem se negdje u prirodu, i neizmjerna sreća i smirenost toče u moje srce i moju dušu. I nije mi važno što još nije 21. mart. Jer proljeće duše se ne poklapa s datumom kojeg ljudi uzimaju za početak proljeća.

Priroda polahko oživljava. Drveće pupa, jagorčevine, visibabe, behari smiješe se stidljivo još zubatom suncu. Evo, milujem glavice visibabama. Toliko su lijepe, skladne i nježne, da su ozbiljno konkurencija ljubičicama, inače mom najdražem cijeću. Ne sviđa mi se nijhovo ime – visibabe. Prelijepe su za njega, ne stoji im, one su za mene Uspavane ljepotice. I tako ću ih odsada i zvati.

Sve je isto, a opet sve drugačije. Svjetlije. Mirisnije.

Proljeće duše vrijeme je kad okrećem novu stranicu svog života. Čista je, neispisana, pošteđena mrlja od mastila kojeg su suze razmazale – suze zbog nekih tužnih događaja. Nije ni zgužvana od mnogobrojnih dodira, pisanja i čitanja. Na vrhu stranice mastilom vjere i nade pišem Bismillu. Slova sjaje, kočepere se pod prstima sunčevih zraka.

Tog dana razmišljam o prošlosti, sadašnjosti i o budućnosti. Želim da uradim još puno toga, da opravdam svoje postojanje. Ambicioznost je moja neprkosnovena osobina otkako znam za sebe, ali tog  dana ona naročito dođe do izražaja. Sretna sam i zahvalna Bogu što vidim svu tu ljepotu, što udišem miris cvijeća, dobrote, što  svijetli u mojoj duši nešto veliko, toplo… Sretna sam što sam muslimanka, što znam svrhu svog postojanja na ovom svijetu, što znam kud ću poslije njega. Jer, ova pitanja mučila su i najveće ljude među nama, filozofe, pisce kao što je Tolstoj, pjesnike, ali muslimanima je jasno dat odgovor. A mislim da bi bilo jezivo gledati propupale krošnje drveća, mladu travu i slušati cvrkut ptica, a u duši nositi kao olovo teško pitanje: „Zašto sam ja ovdje? Šta će biti sa mnom kad umrem? Hoće li s mojim tijelom nestati i moja duša?“

Boje su intenzivnije, osmijeh iskreniji, kad dođe proljeće duše. Umorna sam već od monotonije teškog plašta snijega, te tišine koju on nosi sa sobom. Gledam zadovoljno u nebo – nema na njemu oblaka, nije natmureno, već zadivljuje jasnim nijansama plave boje.

I tako svake godine. Čekam nestrpljivo svoju Novu godinu, proslavim je sama, čistim dušu od ustajalosti i zaostalih ružnih pomisli. Zaboravljam uvrede, svađe i neuspjehe,

Neću vam reći kojeg je datuma proljeće duše. A nemojte ga ni tražiti ni dozivati. To je uzaludno. Pustite ga, ono će samo doći k vama.